"Wu Wei Buđenje promijenilo je čitavu koncepciju moga života"
"Prije nekoliko godina našla sam se zaista u teškoj situaciji i tada sam shvatila ili ću nešto promijeniti ili ću zaista klonuti, a riječ klonuti tada se u mojemu rječniku nije nalazila. Povremeno bi me preplavila bujica takvih osjećaja s kojima se ja nisam mogla nositi. U tim sam trenucima mislila kako ću se raspasti u tisuće komadića, a ta mi se ideja tada nikako nije svidjela.
U takvim sam se situacijama najčešće povlačila u samu sebe, jako puno pisala i stvarala svoj mali začarani svijet. Jedan je dio mene funkcionirao savršeno i kad je bila u pitanju moja okolina i kad su bile u pitanju bilo kakve obaveze. Bio je to razuman i praktičan dio mene koji je kao takav svima najviše odgovarao i nikada nije stvarao nikakove pretjerane probleme. Onaj drugi dio mene ostao je negdje duboko potisnut, a odraza je nalazio samo na papiru.
Prolazili su dani, pa godine a ja sam jedva primjećivala kako prestajem pjevati, (tu sam sposobnost gotovo sasvim izgubila, a zaista sam znala puno pjevati), plesati, vesliti se u onom pravom smislu riječi. Polako su se počeli pojavljivati zdravstveni problemi različitiih oblika – depresija, mokri i znojni dlanovi, problemi sa ciklusom, strahovi, gubitak kilograma, opadanje kose a gubitak samopouzdanja zaista ne moram ni spomenuti.
No, svi su ti moji problemi bili prikriveni savršenom maskom jedne snažne djevojke koja može svašta podnijeti i jako se dobro nositi sa svime. Nikada niti jedan moj problem nije utjecao na moju školu, fakultet. Oduvijek sam bila odlična učenica, vrlo dobra studentica, jako društvena, čak i zabavna, tako da ono što sam ja zaista proživljavala nitko i nije uzimao baš za ozbiljno, u biti nitko nije ni znao.
I onda se u samo jednom trenutku sve srušilo. U samo jednom trenutku shvatila sam da je sve što sam do sada stvarala jedna velika farsa. Kako u biti ne vjerujem nikome, a najmanje samoj sebi. Kako mene zaista ama baš nitko ne poznaje jer nikome nisam niti pružila takvu priliku. Kako je jedino što uistinu imam ta savršena maska koja mi je do tog trenutka bila sve, a od tog trenutka nešto što u svom životu najviše mrzim, a bez tog ne znam funkcionirati. Pokušala sam svim silama moj problem sama razumno riješiti, ali sve je samo kulminiralo. Na svu sreću u tom sam trenutku potražila broj telefona Dragana Sekulića i veoma brzo našla se na terapiji.
Moj prvi susret sa terapijom bio je zaista čudnovat. Uopće nisam znala što me snašlo, bila sam čak i prestrašena, ali sam osjećala da je to baš ono što mi treba. Ta energija koju sam u tom trenutku osjetila skroz me oduševila. U početku mi je na terapiji zaista bilo teško. Jer, teško je prihvatiti činjenicu kako je sve što si do tog trenutka u svom životu radio bilo krivo. Kroz život sam išla čvrsto držeći se glave i razuma, srce mi je ostalo zaboravljeno. No, od svega mi je najteže bilo prihvatiti činjenicu kako sam izgubila spontanost i kako se moj život sastoji od racionalnog analiziranja apsolutno svega, a najviše sebe i svojih postupaka.
Do tada sam o sebi mislila kako sam osjećajna osoba, a u tom sam trenutku shvatila da ja ne znam šta su zapravo osjećaji. Ja sam samo znala definirati svaki osjećaj, osjećati sam se plašila. To zaista nije bila ni lijepa ni ugodna spoznaja. Ali bila je jedina prava. Jer, od tog trenutka sve se u meni počelo mijenjati. Polako, ali sigurno.
Moje se srce počelo otvarati, a strahovi su me lagano počeli napuštati. Na terapiji sam prvi puta u životu primila toliko ljubavi a da pritom nisam osjećala kako je moram zaslužiti. Nikome se nisam morala dokazivati da bi me primjetio. Ponekad mi je terapija bila strašno bolna, no i tada sam u svakom trenutku osjećala tu nesebičnu ljubav kojom se lomi, dijelić po dijelić, ta maska koju sam tako dugo vremena stvarala i ja sam osjetila toliko olakšanje i još veću sreću.
Wu Wei Buđenje promijenilo je čitavu koncepciju moga života. Sve ono materijalno, čega sam se hvatala, palo je nekako u sjenu. Nije više najbitnije bilo uspješno završiti fakltet, pronaći dobar posao na kojemu se može napredovati, osigurati si stambeno pitanje. Nije više najbitnije bilo uzorno se ponašati i biti prije svega razumna osoba kojom se nitko neće posramiti. Najbitnija je postala ljubav. Ljubav prema sebi i ljubav prema ljudima koji me okružuju. Najviše me oduševio osjećaj kako sada napokon mogu oprostiti, u pravom smislu te riječi. Mogu oprostiti bol koja mi se dogodila, jer mi je život bio kakav je bio, a ne potiskivati je sve dublje, već je jednostavno pustiti da prođe i za sobom ponese svu onu gorčinu u kojoj sam cijeli život živjela.
Shvatila sam da određene ljude i situacije nikad neću promijeniti i da ih uistinu niti ne trebam mijenjati. Jedino što sam u svom životu promijenila je način na koji te iste ljude i situacije promatram i doživljavam sada.
Sada znam kako ja nisam osoba koja u svakom trenutku ima rješenje za sve probleme i kako je to u najboljem redu. Shvatila sam kako nisam svemoguća niti savršena i u tom sam se trenutku zavoljela i prvi puta osjetila zaista dobro u vlastitoj koži. I problemi su se lagano počeli rješavati. Glas mi se vratio, mogu ponovo pjevati a potreba za pisanjem polagano je nestajala te sam otkrila sasvim druge oblike izražavanja kreativnosti, u depresiji nisam bila već duži niz godina, iskreno, i zaboravila sam što je depresija, dlanovi su mi savršeno suhi i mogu slobodno reći da se života više ne plašim.
No, bura u mom životu, naravno, ni na trenutak nije stala i pustila me da se malo odmorim. A nije ni trebala, jer činjenica je kako se ama baš sve u životu događa s nekim razlogom.
U međuvremenu, moj je suprug, tada to nije bio, doživio tešku nesreću. Slomio je obje noge, bedrenu kost na više mjesta i koljeno lijeve noge, te smrskao kompletnu petu na desnoj nozi. Prognoza liječnika nije bila previše optimistična. Rečeno mi je da postoji velika mogućnost da nikada više u životu neće normalno hodati. No, u meni se u niti u jednom trenutku nije probudila ni mrvica straha da bi se njegove riječi mogle obistiniti. Jedini strah koji me u tom trenutku morio bio je taj da on ne klone i ne prepusti se depresiji, jer zaista je bio tomu sklon.
Nisam to prije spomenula, no dok se nesreća nije dogodila s njime nisam mogla podijeliti što na terapiji, odnosno u sebi samoj proživljavam. Nije imao ništa protiv mojih odlazaka na terapiju, ali jednostavno nije niti želio čuti što mi se na terapiji događa. Bilo mi je strašno i tada sam mislila da za nas nema neke zajedničke budućnosti. No, kako sam rekla, nesreća ga je vezala za krevet i mjesecima nije imao kud. Tada, kada nije imao previše izbora, uvjerila sam ga da mu na terapiji sigurno ne može biti gore, već samo bolje. I odlučio je krenuti.
U tom je trenutku hodao sa dvije štake samo kada je to bilo neophodno, oslanjajući se minimalno samo na jednu nogu, inače se kretao u kolicima. Jedino što ću reći je da se nakon terapije kretao na svojim vlastitim nogama. Ono što je meni u čitavom razdoblju njegova oporavka bilo zaista fascinantno jest činjenica kako se u niti jednom trenutku niti trag depresivnih i pesimističnih osjećaja u njemu nije pojavio.
Čitav je oporavak tekao nekako glatko, baš kao da je sve tako moralo biti. Ubrzo smo se vjenčali i plesali čitavu noć. Prestao je raditi kao fizički radnik, upisao fakultet, ja sam svoj uspješno završila i to bez ikakovog pretjeranog opterećenja, zaposlila se, zaposlio se i on i to na radno mjesto kakvo je oduvijek želio, sredili smo si stan, a ono što je najbitnije je činjenica da sada zaista živimo.
Na terapiju sam ja krenula radi psihičkih problema, dok je mojeg supruga na to natjerala nesreća. Razlozi uopće nisu bitni, iako je praksa pokazala kako se kritičniji problemi rješavaju puno većom brzinom, kad nas život stjera u kut. Jedino što je bitno jest osluškivati što nam ona viša sila govori i čemu nas želi naučiti.
Ja ne mogu reći da mi problema više nikakvih nemamo. Razlika je samo u tome što probleme sada rješavamo, više ništa ne pospremamo pod tepih. Moja glava, naravno, još uvijek radi punom parom, no naučila sam ne slušati je pretjerano jer nije razum taj koji baš uvijek mora biti u pravu. Niti je razumno rješenje uvijek jedino rješenje. Ja svoje probleme rješavam na nerazuman način, jer Wu Wei Buđenje može biti sve samo ne razumno, i otkad osluškujem svoje srce životom su mi zavladale predivne boje i još ljepše melodije i ja u njima jednostavno uživam."
Ivana Demarin, 1979. g., dipl. ekonomist
<< ISKUSTVA
