"Svim sadašnjim i budućim Wu Wei-cima da se probude"
"E danas je dosta, nitko me više neće tući!"
(Ne shvatite to bukvalno, to je u Wu Weiju!)
Poslije dugo vremena mog bježanja od prave istine i mojih problema sa zdravljem, danas sam se vratila na početak…
Moj prvi dolazak na Wu Wei bio je zbog depresije u koju sam u to vrijeme upala zbog teške bolesti mog nevjenčanog supruga. Da pomognem sebi, a i njemu dok je bio u bolnici, ja sam krenula na Wu Wei Buđenje. Pet dana sam na terapijama stajala kao stup, modra, tvrda, ledena, šuplja i prazna. Šesti dan pala sam na glavu i čula kako mi netko govori "diši Zuhra, diši", ja prodisala, podigla se i krenula. Tad počinje drugi problem - ja sam super, sretna, vesela, dijelim to sa svima, okolo govore da smo hipnotizirani i ludi, ali nema veze - ja sam se probudila, ali samo za druge, za sebe ne. Ja bježim i bježim i bježala sam sve do siječnja ove godine.
Vraćam se opet malo unatrag - moj voljeni izlazi iz bolnice i meni za ljubav i zbog moje oduševljenosti Wu Weijem prihvaća i sam doći na terapije. Ja "radim i radim" na njemu, dolaze i druge dobre duše pomoći mi u tome, ali u jednom momentu on odustaje i ne želi više nikad ni meni za ljubav doći. Prihvaćam njegovu volju i nastavljam sama dolaziti sve do trenutka kada sam morala birati između njega i Wu Weija. Svi znaju što sam odlučila i izabrala, na svoju žalost.
Polako ulazim u jednu bolest za koju nisam imala vremena ni da je prepoznam, niti da o njoj razmišljam. Vozim ga na kemoterapiju, na zračenje, travarima, reikistima, a meni je sve gore i gore. Ja još uvijek ne shvaćam gdje je tu kraj. Vjerojatno moraš upasti u najdublju rupu da vidiš kamo to vodi. Pomalo upadam i u probleme druge vrste, ne radim, dugovi se nagomilavaju, ali ja ništa ne vidim, idem sve dalje, misleći kako ja sve mogu.
Dolazi i onaj najtužniji dan - on me napušta zauvijek, sa osmijehom na licu, prekrasnog osmijeha "kako sam vas sve z……o!", bez bolova, samo je zaspao. Hvala Wu Weiju na tome! Ja ostajem sama, tužna, bolesna i sve ono što se ne da još napisati. Plače mi se dok ovo pišem, proživljavam sve ponovno, ali SAD JE DOSTA!
Upadam u bolest, tj. bježim u nju jer mi je u njoj najbolje - ležim, spavam, pijem antidepresive 4 godine i bez kojih ne mogu ni funkcionirati pa makar to bilo i lažno. Odlazim u bolnicu prvi put, drugi put, treći put. Sve mi je gore i gore. Dolazi dijagnoza - ulcerozni kolitis pa Kronova bolest, bolest psihe, imuniteta, stresa i ne znam čega sve još, jer ni doktori to ne znaju. Ali, bez brige, mi koji smo bolesni, to je naš bijeg u bolest - svi te maze, paze, svi su oko tebe i kao dobro ti je. Poslije svega ovoga dolazi i do malog predinfarktnog stanja, 4 dana šok sobe gdje ti život u trenu prođe pred očima. Ja još uvijek bježim.
Pokušavam se vratiti na Wu Wei i normalno, treći dan pobjegnem, što i nije normalno, jer sam tada trebala umrijeti. Bojim se Radmile, bojim se Rade, bojim se svih, a u stvari bojim se sebe. To vam je najveća istina. I evo, odrađujem je. Ovo je moja treća seansa od 8 dana i jučer sam si rekla "MENE NIŠTA NE BOLI". Ja sam zdrava, proljeće se budi, budim se i ja iz svog pakla, mene više nitko neće tući! (to je opet figurativno rečeno, ne bojte se! Molim vas da to ne shvatite ozbiljno, ne bojte se kao što sam se ja bojala!)
Ja sam sada dobro, daleko, možda, a tako blizu do savršeno.
Moja crijeva rade normalno. Stolice od 36 na dan do 10 pa 7 pa 4 pa do jedne na dan. Ljudi, ja sam sretna, ja trčim kući da svima kažem kako sam dobro (a to se i vidi na meni). Imam jedan poseban osmijeh. Strahovi su nestali. Ne uzimam više lijekove za visoki tlak, za srce, za Krona, ništa ne uzimam. Ja hoću, ja mogu i ja moram to pobijediti!
Hvala Wu Weiju i još nekome tko ne voli da ga se spominje! Hvala ljudima koji su u terapiji shvatili da mi fali ljubavi i koji su mi je dali, a koja je meni najveći lijek! Pisala bih ja i još, ali neka - možda neki drugi put.
Hvala svima, sve vas volim!
Zuhra Šuput, 1953.g., frizerka
<< ISKUSTVA
